Trauma i tijelo: kako iskustva ostaju s nama

Kako trauma utječe na tijelo?

Trauma ne utječe samo na naše misli i emocije, nego i na način na koji naše tijelo reagira na svijet. Nakon traumatskog iskustva živčani sustav može ostati u stanju pojačane pripravnosti čak i kada je opasnost prošla.

To se može očitovati kroz napetost mišića, ubrzano disanje, lupanje srca, nemir ili osjećaj da stalno moramo biti na oprezu. Ako takve reakcije potraju, mogu utjecati na naše odnose, svakodnevno funkcioniranje i osjećaj sigurnosti.

Traumatsko iskustvo ne oblikuje samo naša sjećanja i način na koji razumijemo ono što nam se dogodilo. Ono može utjecati i na to kako doživljavamo vlastito tijelo, kako reagiramo na stres i koliko se sigurno osjećamo u kontaktu s drugima.

Tijelo reagira i kada ne razumijemo zašto

Ponekad ne možemo jasno povezati ono što osjećamo s nekim prošlim iskustvom. Možemo primijetiti napetost, nelagodu, iznenadan strah ili potrebu da se povučemo, a da ne razumijemo što ih je pokrenulo.

Određeni mirisi, zvukovi, izrazi lica ili situacije mogu nas podsjetiti na ranija iskustva i aktivirati reakcije živčanog sustava prije nego što svjesno prepoznamo što se događa. Tijelo tada može reagirati kao da je opasnost ponovno prisutna.

Tjelesne senzacije, držanje, disanje i automatske reakcije mogu nam pružiti važne informacije o našem unutarnjem stanju. Učenje prepoznavanja tih signala može biti prvi korak prema boljem razumijevanju sebe i vlastitih potreba.

Živčani sustav i osjećaj sigurnosti

Naš živčani sustav neprestano reagira na znakove opasnosti, ali i na znakove sigurnosti i povezanosti. Kada procijeni da smo ugroženi, može pokrenuti reakcije borbe, bijega ili ukočenosti. Kod nekih ljudi nakon traumatskih iskustava mogu se pojaviti i povlačenje, emocionalna otupjelost ili osjećaj odvojenosti od sebe.

Takve reakcije nisu znak slabosti. Često su dio načina na koji smo se pokušali zaštititi u okolnostima koje su bile preplavljujuće ili ugrožavajuće. Međutim, kada se zaštitne reakcije nastave javljati i u situacijama koje više nisu opasne, mogu ograničavati našu spontanost, bliskost i osjećaj slobode.

Razumijevanje vlastitih reakcija može nam pomoći da se prema sebi odnosimo s više suosjećanja, umjesto da se osuđujemo zbog straha, povlačenja ili teškoća u regulaciji emocija.

Rad s tijelom u terapiji traume

Razgovor i razumijevanje vlastite životne priče mogu biti važan dio terapijskog procesa, no ponekad je potrebno obratiti pažnju i na ono što se događa u tijelu. Somatski pristupi uključuju svjesnost tjelesnih senzacija, disanja, pokreta, napetosti i automatskih reakcija koje prate emocionalna iskustva.

Takav rad može uključivati:

• prepoznavanje i imenovanje tjelesnih senzacija
• pažljivo praćenje disanja i mišićne napetosti, bez prisile da ih odmah promijenimo
• osvještavanje impulsa za pokret, povlačenje ili postavljanje granice
• prepoznavanje onoga što nam pomaže da se osjećamo sigurnije
• postupno razvijanje osjećaja izbora i povezanosti sa sobom.

Važno je da se rad prilagođava osobi, njezinim iskustvima i trenutačnim mogućnostima. Cilj nije prisiliti tijelo da nešto otpusti niti ponovno proživljavati traumatsko iskustvo, nego postupno razvijati sposobnost da budemo prisutni uz vlastite doživljaje u mjeri koja nam je podnošljiva.

Tijelo kao saveznik u oporavku

Tijelo nije naš neprijatelj, nego važan izvor informacija o tome kako se osjećamo i što nam je potrebno. Reakcije koje nam danas stvaraju poteškoće možda su nekada imale zaštitnu funkciju.

Kroz siguran terapijski odnos i pažljivo usmjeren rad možemo učiti prepoznavati te reakcije bez osuđivanja, bolje razumjeti svoje granice i postupno širiti mogućnosti odgovora. Pritom nije riječ o tome da moramo ukloniti svaku nelagodu, nego da razvijamo veću sposobnost da ostanemo u kontaktu sa sobom i kada osjećamo strah, tugu, ljutnju ili nesigurnost.

Oporavak ne znači da ćemo zaboraviti što se dogodilo, nego da prošlo iskustvo s vremenom može imati manje utjecaja na naš sadašnji život.

Ponovno uspostavljanje povezanosti sa sobom

Rad na traumi uključuje više od razumijevanja prošlosti. On može uključivati i učenje kako prepoznati što se događa u sadašnjem trenutku, razlikovati nekadašnju opasnost od sadašnje situacije i ponovno osjetiti povezanost sa sobom i drugima.

Proces oporavka nije jednak za sve i ne postoji jedna metoda koja odgovara svakoj osobi. Uz odgovarajuću stručnu podršku moguće je postupno razvijati veću svjesnost, osjećaj sigurnosti i fleksibilnost u suočavanju sa životnim izazovima.

Tijelo ne mora biti zagonetka koju trebamo riješiti. Možemo ga učiti slušati s više znatiželje i suosjećanja, prepoznavati njegove signale i graditi odnos sa sobom u kojem ima više prostora za osjećaje, potrebe, granice i izbor.