Kod poremećaja hranjenja, tijelo često prestaje biti naš dom i postaje projekt, bojno polje ili čak neprijatelj. Osoba može provesti godine pokušavajući ga kontrolirati, izgladnjeti, promijeniti ili sakriti, gubeći pritom svaki autentični kontakt s onim što tijelo zapravo osjeća i treba.
Kroz taj dugotrajni proces, tijelo se počinje tretirati isključivo kao objekt koji treba popraviti ili savladati, a ne kao živi organizam koji osjeća. Fokus se u potpunosti seli u um – u brojanje, pravila, strahove, krivnju i beskrajne analize, dok samo tijelo ostaje zanemareno u svojoj osnovnoj, dubinskoj potrebi za sigurnošću, utjehom i nježnošću.
Zašto samo razgovor često nije dovoljan?
Kada pokušavamo razumjeti poremećaje hranjenja, u liječenju se često oslanjamo isključivo na razgovor i analizu. Iako je kognitivno razumijevanje vlastitih obrazaca, granica i životne priče izuzetno važno, ono ponekad naprosto nije dovoljno za trajnu, dubinsku promjenu.
Možemo racionalno, na razini uma, znati da neka ponašanja nisu dobra za nas. Možemo razumjeti zašto nešto radimo. Ipak, u trenucima snažnog stresa, tjeskobe ili preplavljujućih emocija, naše tijelo i naš živčani sustav reagiraju mnogo brže od našeg razuma. Poremećaj hranjenja najčešće nije svjesni izbor, već nesvjesni pokušaj regulacije – to je način na koji se osoba pokušava nositi s neizdrživom unutarnjom napetošću, duboko pohranjenom traumom ili osjećajem potpune nesigurnosti u svijetu. Zato istinski oporavak traži da u terapijski proces obavezno bude uključeno i tijelo.
Živčani sustav i somatika: Zašto tijelo pamti
Iskustva koja su za nas bila preplavljujuća, stresna ili traumatična ne ostaju samo u našim sjećanjima u obliku slika ili misli; ona ostaju duboko zapisana u našem živčanom sustavu, u našim mišićima, dahu i načinu na koji se držimo.
Kroz somatski pristup – odnosno direktan rad s tijelom – ne mora se nužno iznova i iznova prepričavati svaki detalj teškog iskustva. Prepričavanje ponekad može dodatno preplaviti osobu. Umjesto toga, somatika nas uči jeziku tijela. Uči nas kako primijetiti i prepoznati suptilne tjelesne senzacije: ubrzano disanje, grč u želucu, težinu u prsima, kroničnu napetost u ramenima, ili pak osjećaj potpune otupjelosti, praznine i odvojenosti od vlastite kože (disocijacije).
Rad s tijelom u terapiji odvija se vrlo polako, pažljivo i nježno, uz veliko poštovanje prema granicama osobe. Ne forsira se opuštanje, jer osobi koja je dugo bila u grču, naglo opuštanje može djelovati zastrašujuće. Cilj je pomoći živčanom sustavu da postepeno otpusti zaglavljenu energiju borbe ili bijega. Tijelo se uči kako ponovno prepoznati razliku između stvarne opasnosti iz prošlosti i objektivne sigurnosti u sadašnjem trenutku.
Kroz ovakav rad, osoba razvija kapacitet da "izdrži" vlastite emocije bez potrebe da ih odmah otupi ili iskontrolira kroz hranu. Kada se tijelo počne osjećati kao sigurnije mjesto za boravak, prirodno se smanjuje i potreba za rigidnom kontrolom nad obrocima i težinom.
Važnost podrške cijelom obiteljskom sustavu
Oporavak od poremećaja hranjenja izuzetno je zahtjevan, iscrpljujući put za samu osobu, ali i za cijelu njezinu obitelj. Oboljelima je prije svega potreban siguran, neosuđujući prostor u kojem mogu iznova upoznati sebe, izvan svojih simptoma i dijagnoza, prostor gdje njihovo tijelo nije predmet procjene.
No, kako je u oporavak najčešće duboko uključen cijeli obiteljski sustav, od iznimne je važnosti i kontinuirana podrška roditeljima. Roditelji djece oboljele od poremećaja hranjenja nerijetko se suočavaju s paralizirajućim osjećajima straha, nemoći, tuge i krivnje. Kroz rad sa stručnjacima i adekvatnu podršku, roditelji mogu bolje razumjeti pozadinu onoga što se događa s njihovim djetetom. Uče kako mu biti pravi oslonac i sigurna baza, ali i ono jednako važno – kako u tom dugotrajnom, maratonskom procesu sačuvati vlastite granice, snagu i mentalno zdravlje.
Uvodni susret
20 minuta · Mihanovićeva 18, Zagreb
